Naravno, mucanje znatno utječe na osobu, njen karakter i njezine izbore u životu. Kroz ovo poglavlje razlomit ćemo utjecaj mucanja kronološki, po godinama, te kako mucanje utječe u pojedinoj dobi na osobu koja muca. Uzet ćemo u obzir da se mucanje pojavilo u predškolskoj dobi (od četvrte do šeste godine života).
Prije svega napominjem, naravno, ukoliko primijetite da Vaše dijete muca, obavezno posjetite stručnu osobu koja bi Vam trebala reći o kakvom se mucanju radi te koji su sljedeći koraci u tretiranju mucanja!
Mucanje se prvi put, najčešće, javlja u predškolskoj dobi, ali se jako rijetko razvije u ono „pravo“ mucanje, što je i objašnjeno u prethodnom poglavlju. U ovoj dobi dijete najčešće nije toliko svjesno da muca, tj. da nešto s njim „nije u redu”. Naravno, kao i kod većine drugih problema koji se mogu pojaviti u životu, tako i taj jako ovisi o reakciji roditelja te drugih bližih ljudi u djetetovom životu.
Na početku mucanja gotovo je normalno da dijete ne gleda na to kao na nešto ozbiljno ili da se boji komunikacije. Međutim, kako vrijeme prolazi, koliko god se vi (roditelji i obitelj) pridržavate pozitivnih komentara i uputa na djetetovo mucanje, ono će ubrzo postati toga svjesno – bilo preko prijatelja, koji će se dosta često rugati govoru ili tako da će samo shvatiti da ne može normalno komunicirati s drugima.
Nakon što prođe to prvo razdoblje, u kojem dijete prihvaća da nešto nije u redu s govorom, postoji velika mogućnost da se sve više zatvara u sebe i smanji komunikaciju sa svima jer misli da neće ništa moći izgovoriti na pravilan način. U tim trenucima vrlo je bitno djetetu podići samopouzdanje, objasniti mu da to nije ništa strašno te ga poticati na kratke, uspješne razgovore s puno pozitivne energije i emocija.
Ako dijete pohađa vrtić, obavezno ispitujte kako se ponaša s drugom djecom i sudjeluje li u svim aktivnostima. Dogovorite sastanak s odgajateljem/odgajateljicom, naglasite da dijete muca te tražite povratne informacije gotovo svakodnevno o ponašanju svojeg djeteta. Vrlo je bitno znati kroz što prolazi Vaše dijete dok Vas nema, raste li mu samopouzdanje ili se zatvara u sebe i odbija se družiti s drugom djecom.
Vrlo je bitno ispitivati dijete o prijateljstvima u vrtiću. S kim je pričalo, družilo se, što je radilo, tko mu/joj je najbolji prijatelj/prijateljica, je li pričala s njim/njom itd. Najvažnija je uvijek Vaša interakcija s djetetom. Osim što se tako zbližavate s djetetom, možete također i zaključiti stanje njegovog uma, tj. zatvara li se u sebe ili je otvoreno i komunikativno s drugom djecom.
Dobro, sada se pitate… „Kako mucanje utječe na osobu“ naslov je poglavlja, a za predškolsku dob napisao sam sve sa stajališta roditelja. Da, svjestan sam toga. Dijete je u ovoj dobi još premalo da bih napisao nešto konkretno te ono može, ali i ne mora gledati na mucanje kao na velik problem. Dok je dijete u ovoj dobi, želi se samo igrati i zabavljati te ne razmišlja previše o mucanju kao velikom životnom problemu. Zato je jako bitno to razdoblje djetetovog života iskoristiti u puno interakcije s njim, pozitivne energije, pričanja, druženja te proživljavanja njegovog iskustva u vrtiću jer kasnije, kada problem bude ozbiljniji, povjerit će Vam se vrlo vjerojatno i bez da ga pitate, što je jako bitno.
Školska dob prvi je pravi test za osobe koje mucaju, ali, iz osobnog iskustva, nije najgori, tj. najizazovniji. Dolaskom u osnovnu školu, dolaze i nova poznanstva te vrlo vjerojatno i prijateljstva. Uz sve to, naravno, dolaze i prva jača ruganja mucanju te je jako bitno kako ćete se „boriti” protiv njih. Ovdje postoji toliko scenarija u kojima se karakter osobe koja muca razvija da nisam nisam siguran hoću li uspjeti kroz ovo poglavlje sve pokriti.
Prva stvar koja je očigledna kod osoba koje mucaju jest ta da postaju vrlo dobrim sugovornikom, slušateljem, prijateljem. Zbog „mane” koju imamo postajemo osobama koja više voli slušati nego pričati, što je razumljivo kada uzmemo u obzir problem s kojim se nosimo, a to je – govor. Dosta često se čak i počnemo družiti s djecom koja više vole pričati jer na taj način olakšavaju nam izbor nepričanja i prepuštamo njima neka vode glavnu riječ dok mi samo slušamo i ,tu i tamo, odgovorimo potvrdnom riječju. Jedan od problema koji se nameće u takvoj komunikaciji jest taj da ćemo čak ponekad učiniti nešto što ustvari ne bismo htjeli jer nam je lakše učiniti nešto, nego objasniti zašto to ne bismo učinili.
Zato, roditelji, posebnu pažnju obratite na takve događaje jer možda Vam dijete neće htjeti priznati da je npr. ukralo nešto samo zato jer se bojalo pričati. Takve radnje i odluke morate shvatiti jer je strah od govora ponekad toliko velik da ćemo prije učiniti takve stvari nego pričati. Šokantno, ali istinito.
Najgori osjećaj za osobu koja muca jest kada nauči recitirati „Slap“ Dobriše Cesarića i jedva čeka sat Hrvatskog jezika. A onda… Dođe sat Hrvatskog jezika i učiteljica pita ima li dobrovoljaca koji će recitirati pjesmicu. U Vama gori želja za javljanjem, naučili ste ju cijelu, htjeli biste tu peticu, ali netko Vas odjednom tapka po ramenu i govori: „Ti to ne možeš, o čemu razmišljaš? Pa mucat ćeš, svi će ti se smijati. Šuti, sjedni i moli se da te ne prozove!” Od velikog ushićenja do potpunog osjećaja nemoći u samo jednoj sekundi… Slušaš druge kako recitiraju i misliš u sebi kako bi ti to puno bolje artikulirao, izrecitirao. Učiteljici bi se sigurno jako svidjelo. Ali, eto, ne možeš. Mucat ćeš. Smijat će ti se svi.
Dolaziš kući, mama te pita jesi li recitirao pjesmicu. Odgovaraš: „Ma nije, nije danas ispitivala” – jer ne želiš priznati da nisi imao hrabrosti to učiniti te odlaziš u svoju sobu tužan i potišten. Cijeli dan ti je uništen zbog pjesmice… To što ste sada pročitali bila je negativna strana mucanja. Tužna priča. Pročitajte sada drugačiju verziju priče – pozitivna priča. Ista pjesmica, isti školski predmet, isti scenarij. Sretna priča.
Sjedim za klupom; Hoću li se javiti?; Neću, ja to ne mogu. Svi drugi šute, nitko se neće javiti, ali boli njih briga, oni će izrecitirati kako treba. Podižem ruku odjednom, gledam u ruku i ne mogu vjerovati da sam ju podigao, gotovo da sam sebi samom rekao tihim glasom: „Ti nisi normalan”.
Učiteljica me proziva, ustajem, suha su mi usta, gutam knedle. Krećem citirati, zapinjem, nije užasno, ali nije ni dobro. Izrecitirao sam cijelu pjesmicu, dobio sam 4, iako sam ju znao cijelu, od riječi do riječi, ali naravno, zbog mojih poštapalica „ovaj“ nisam mogao dobiti 5. Sjedim, smješkam se, ponosan. Ne zato što sam dobio 4, već zato što sam uspio to napraviti. Zadovoljan sam sobom. Nisam izrecitirao pjesmicu dobro, borio sam se s njom više nego što sam ju tečno recitirao, ali sam sretan jer sam uspio.
Dolazim kući, s vrata govorim kako sam dobio 4 iz recitiranja pjesmice i svi smo sretni. Otišao sam u sobu sretan te sam zaspao s osmijehom na licu. Borite se što ranije, što prije te nemojte dopustiti mucanju da upravlja Vašim životom. Griješite, budite tužni, ljuti i ogorčeni, ali barem pokušajte. Manje ćete biti ogorčeni ako probate i ne uspijete, nego ako nikada ne probate.
To je primjer priče i savjet roditeljima neka ispune svoje dijete koje muca samopouzdanjem i hrabrošću da učini tako nešto. Naravno, nije svaki slučaj isti i uvijek će biti iznimki, ali pravilnim, pozitivnim pristupom odgoju Vašeg djeteta, ono bi moglo prije izabrati drugu priču ispred prve…
Kao što i sami znate, osnovna škola najgore je mjesto za izrugivanje, zezanje i ismijavanje svojih vršnjaka. Kod djece koja mucaju to je česta pojava, ali jako je bitno i kako će dijete na to reagirati.
Pričao sam s jako puno ljudi koji mucaju i dosta njih izjavilo je da su izrugivanja rješavali tako što su se tukli. Kod mene to nije bio slučaj. Istina, na neka izrugivanja odgovarao sam izrugivanjem na drugačiji način, ali rijetko. Često sam vlastito mucanje i sâm ismijavao i tako nisam drugima dopustio da me oni ismijavaju. Tako sam, može se reći, pobijedio „izrugivače” u osnovnoj školi i prošao kroz to „grozno“ razdoblje jako dobro.
Ali, bit ću iskren – većinom je moje mucanje i bilo smiješno pa i nisam morao pretjerano glumiti kada sam se smijao sebi samom. Jednostavno, postavio sam se na pozitivan način prema mucanju i mislim da mi je to uvelike pomoglo živjeti s tom „manom“.
Dosta djece izabere ruganje riješiti tučnjavom, što nije lijepo, te ih takvo ponašanje može definirati kao osobu, pa čak pretvoriti u osobu koja zadirkuje druge kako bi na taj način spriječila zadirkivanja sebe i svoje govorne mane. To ne znači da je dijete agresivno ili zlonamjerno, već je takvo ponašanje isključivo obrambeni mehanizam u borbi protiv mucanja. U svakoj od tih priča i scenarija, jako je bitno kako roditelji gledaju na mucanje i odnose se prema tom problemu. Više o savjetima za roditelje možete pročitati u dotičnom poglavlju.
Zadnja i, po meni, „najopasnija” reakcija na ruganje i borbu s mucanjem koja se može dogoditi jest povlačenje u sebe i prekid svakog vida komunikacije. Takvo stanje, nažalost, dosta je česta pojava te bi ga se trebalo pravovremeno prepoznati i pravilno mu pristupiti.
Dijete koje muca može izabrati put izoliranja od svih misleći kako mu se nitko neće rugati ako jednostavno ni s kim ne komunicira. To je iznimno opasno, alarmantno i može jako negativno utjecati na karakter djeteta te, posljedično, vrlo težak život kasnije. Budući da nisam psiholog niti stručnjak, ne bih htio davati konstruktivne savjete na tu temu jer je ona vrlo ozbiljna te bi najbolje bilo posavjetovati se sa stručnom osobom.
Svi dobro znate što dolazi do izražaja u srednjoj školi – ljubav. U osnovnoj školi, naravno, imali smo simpatije, ali većinom to ne prerasta u prve, prave ljubavi. Srednja škola razdoblje je života kada ulazimo u pubertet i kada se zaljubljujemo vrlo često i počnemo razmišljati isključivo o tome.
Mucanje znatno može kočiti takve stvari jer pričati sa simpatijom nama je jednako stresno kao i pričati pred cijelim razredom. Zato to doba donosi i moguće probleme za osobe koje mucaju , primjerice – alkohol. Puno puta čuo sam priče drugih osoba koje mucaju kako su morale dosta popiti da bi se mogli barem malo opustiti kako bi u izlasku pričali s djevojkom/dečkom. Iz tog razloga osobe koje mucaju potražit će na sve moguće načine bilo kakvu „metodu“ koja će im poboljšati govor. Nekima je to bio alkohol, drugima možda i neki teži opijati. Meni (na sreću) alkohol znatno otežava pričanje pa sam ga znao često izbjegavati da bih mogao izustiti rečenicu kako treba. Nevjerojatno, ali čim bih popio pokoje piće, artikulacija mi se toliko pogoršala da nisam mogao izustiti jednu rečenicu bez nekoliko zastajkivanja.
To razdoblje može biti iznimno neugodno za osobe koje mucaju te sam i sâm jako dugo mislio kako je grozno nekomu prići i zamuckivati. Kasnije sam saznao da je to mnogima zapravo slatko i simpatično, što me iznenadilo te bih volio da sam to saznao ranije.
Međutim, kao i u situaciji s recitiranjem pjesmice, ista pouka može se izvući i ovdje – uvijek je bolje nešto probati nego razmišljati kako sam to mogao učiniti, a – nisam! Svaki „neuspjeh“ treba gledati kao jedno pozitivno iskustvo iz kojega ćete možda nešto naučiti za sljedeći put. Jednako tako, možda ne biste imali hrabrosti prići nekomu tko Vam se sviđa, a da ne mucate, ali u tom slučaju lakše je okriviti mucanje kao glavni razlog nego nešto drugo.
Osim izlazaka, problema s prilaskom i upoznavanjem, tu je jedna, meni dosta smiješna, radnja pri kojoj sam gotovo uvijek zapinjao i mucao, a to su – vicevi! Ti vicevi kao da su stvoreni da ih uvijek „zabrljamo“.
Gotovo svaki vic počinje jednostavno i lagano pa naglo prelazi u završnicu koju trebaš dosta brzo i smiješno reći te gotovo uvijek zapnem u toj završnici! Ispričam početak vica i, upravo onda kada me svi gledaju i iščekuju poantu vica koju ja trebam smiješno i tečno reći, ja – zapnem! I onda taj neugodni trenutak (koji u mojoj glavi traje jaaaaako dugo) gdje ubacujem poštapalicu „ovaj, ovaj ovaj” u nadi da što prije kažem kraj, svi gledaju, čekaju i čekaju, a ja nikako završiti vic! Koliko sam puta znao opsovati „U ….” i, u istom dahu, reći kraj vica pa je rezultat bio opće smijanje, ali ne vicu nego situaciji koja je nastala iz toga…
Sve su to situacije koje prepričavam ovdje kako biste baš Vi, koji ste se nebrojeno puta našli u istoj situaciji, to mogli sagledati iz drugog kuta te shvatiti kako se iz svega toga uvijek sve može okrenuti na pozitivu i smijeh. Najgore je i, rekao bih, najlakše na sve to gledati kao na nešto negativno i zatvoriti se u sebe. Treba iz svega toga uvijek izvući neke pozitivne stvari koje ćete kasnije prepričavati kroz smijeh, kao i ja sada.
Što se tiče mucanja, studiranje je bilo najgore razdoblje mog života. Iako nije utjecalo na moj karakter i razvoj kao osobe, jako sam se teško nosio sa svime što mi je fakultet ponudio. Kao svi studenti, kada nešto jako dobro znamo i zanima nas, htjeli bismo to i pokazati profesorima. Na fakultetu to znanje većinom se pokazuje pred 50 – 200 drugih studenata, što nama predstavlja ozbiljan problem. Jedno je odgovarati pred razredom, gdje sve znaš, a opet ti otkucaji srca skoče preko 110/min, a onda imaš fakultet i odgovaranje, tj. izlaganje seminara pred gotovo 300 ljudi.
Osobno, čak sam i skupio snage jedanput to učiniti i bilo je toliko stresno i loše da do kraja studiranja nisam više probao. I dalje sam izlagao seminare i odgovarao pred skupinama do 50 ljudi, ali nikada više pred 300. Zašto je ova priča drugačija od drugih kada često tvrdim da treba skupiti hrabrosti i izvući nešto pozitivno iz svega? Pa, za početak – probao sam! I da, bio sam na početku ljut na sebe i razočaran, ali vrlo brzo bio sam zadovoljan sobom jer sam pokušao. I izvukao sam dosta pouka iz toga kao što su:
Zaključno – izvukao sam iz toga pozitivnih stvari te sam i dalje izlagao pred manjim skupinama (do otprilike 50 ljudi), ali sam i ponosan jer sam učinio nešto takvo. Do kraja studiranja više nije bilo puno izlaganja pred većim skupinama ljudi, a i za ona koja sam imao, većinom, pokrili su me prijatelji te izlagali moj dio. Kada sam trebao nešto izlagati sâm, lijepo sam zamolio profesora, objasnio problem te su mi uvijek izišli u susret.
Što možemo zaključiti, kako mucanje utječe na osobu koja muca? Iskreno, mnogo, ali i malo toga. Kao što svaki događaj u životu bilo koje osobe utječe na nju te oblikuje njen karakter, tako i Vaš stav, odluke i pouke koje izvučete iz određenih situacija oblikuju Vas. Kroz ovo poglavlje mogli ste vidjeti dosta raznih situacija i odluka koje se mogu donijeti. Svaka donesena odluka gradi Vaš karakter te ga kasnije oblikuje u Vas, kao cjelinu, kao osobu. Kojim ćete putem krenuti i kako ćete se oblikovati – isključivo je Vaša odluka.