Mucanje - razmišljati pozitivno

Laički rečeno, mucanje je govorni poremećaj koji sprječava neometan, fluentan, neprekidan izgovor riječi, tj. rečenica. „Znanstvenija“ definicija jest da je mucanje poremećaj govora u kojem je normalan tok govora prekinut čestim ponavljanjem ili produljivanjem govornih zvukova, glasova, slogova ili riječi ili osoba ne može početi govoriti riječ.

Prekidi u govoru, kod osobe koja muca, mogu biti praćeni učestalim treptanjem očiju, drhtanjem usana i/ili čeljusti ili drugim neobičnim oblicima ponašanja koje osoba koja muca radi dok pokušava govoriti. Takve kretnje nazivaju se tikovima te mogu varirati od osobe do osobe.

Mucanje se najčešće javlja u stresnim situacijama kao npr.:

• pričanje na telefon/mobitel,
• govor pred skupinom ljudi,
• razgovor s nepoznatom osobom,
• govor na javnim mjestima (pekarnica, trgovina i sl.)

Naravno, mucamo i u svim drugim situacijama, ali tada nam pojava mucanja nije toliko stresna kao u već navedenim slučajevima.

Tko muca te kako „nastaje“ mucanje?

Mucanje pogađa osobe svih dobi, ali najčešće se javlja kod djece između dviju i šest godina kada se govor drastično razvija te djeca primaju i upijaju jako puno informacija, što može rezultirati mucanjem.

Takav oblik mucanja naziva se još i fiziološkim, tj. razvojnim mucanjem. Jednostavno rečeno – dijete dobije previše novih riječi i fraza kojima može baratati te dolazi do „preopterećenja“. Zato je razvojno mucanje najčešće prolazna faza povezana s intenzivnim razvojem govora.

U dobi od dviju godina djeca počinju spajati dvije ili tri riječi u rečenicu. Izgovor je nepravilan, tempo govora je spor, a svaki slog jednako naglašen. Između dviju i tri godine te, primitivne, rečenice postaju dulje, a djeca često izgovaraju višesložne riječi, riječi koje ni sami ne razumiju te počinju brže govoriti.

U tom stadiju uče izgovarati nenaglašene slogove u riječima, što im omogućuje brže govorenje te tako dolazi do stvaranja duljih i složenih rečenica. Postoji izrazita želja za komunikacijom, a rječnik je bogatiji iz dana u dan.

Neka djeca počinju ponavljati riječi ili slogove, najčešće na početku izjave, tj. rečenice. U dječjem govoru mogu se primijetiti zbunjujuće misli, nesigurnost o onom o čemu govore, razmišljanje jesu li to na dobar i pristojan način izgovorili, jesu li to izgovorili onako kako očekuju njihovi roditelji.

Poštapalice

Tada u govoru dolazi do oklijevanja, a posljedica tog oklijevanja ponavljanja su koja čujemo u izgovoru slogova i riječi. Kasnije, kao odrasle osobe, neki će koristiti poštapalice „pa…“, „kao…“, „mmm…“, ali u ranoj dobi samo ponavljaju određene elemente u govoru.

Takva ponavljanja kod djece u ranom djetinjstvu smatraju se normalnim ako se ona ne pojavljuju prečesto. Djeca počinju govoriti sve češće i imaju sve više toga za reći, a njihov govorni aparat nije spreman za takvu produkciju.

Ono što utječe na tečnost govora jest zrelost govornih mehanizama koji su potrebni za pravilan izgovor i bogatstvo rječnika potrebno za tu dob. Neka djeca počinju mucati, a neka ne. Zašto je to tako, ne postoji jedan univerzalni odgovor. Naravno, uvijek možemo optužiti genetiku i obiteljsko naslijeđe.

Djeca koja mucaju ponekad su introvertirana, sramežljiva, ne znaju se nositi sa zahtjevima koje im donosi svaka govorna situacija.

Obratite pažnju na govor tijela

Karakteristika fiziološkog/razvojnog mucanja jest govor bez napetosti, bez grčeva, bez posebne napetosti facijalne muskulature (napetost mišića lica), tikova, a disanje je, uglavnom, normalno, bez dahtanja i zadržavanja daha.

Ukoliko se fiziološko mucanje ne tretira pravilno, utoliko može prerasti u neki drugi oblik mucanja, u sekundarno mucanje, gdje mucanje postaje naučenim ponašanjem. Roditelji, stručnjaci i odgojni djelatnici takvo mucanje ne bi trebali proglašavati mucanjem.

Nemojte upozoravati dijete, ni slučajno vikati na njega!

Najbolji savjet koji mogu dati roditeljima jest ne pristupati tome kao nečemu negativnome. Moje osobno mišljenje je da na samome početku možete čak i ignorirati mucanje te promatrati nekoliko dana intenzitet mucanja. Ignoriranje preporučam samo na početku, kasnije bi trebali otvoreno pričati sa svojim djetetom o mucanju ali UVIJEK na isključivo pozitivan način.

Ono što odrasli mogu učiniti jest stvoriti ugodno i opušteno ozračje u vlastitom domu, naći vremena poslušati dijete da izgovori do kraja što ima, bez prekidanja i dovršavanja rečenica umjesto djeteta, govoriti sporije, s većim pauzama, osigurati vrijeme za tišinu i odmor.

Dijete nije bolesno, dijete to ne čini namjerno. Razvojno fiziološko mucanje može proći bez posljedica za govor, zato potražite logopeda koji će vas uputiti i savjetovati što Vam je činiti!

Što uzrokuje mucanje?

Točan mehanizam kako nastaje mucanje nije poznat. Smatra se da je većina oblika mucanja razvojnog oblika (kao što je već spomenuto) koji se pojavljuje kod djece koja su u procesu razvoja jezika i govora. Taj oblik mucanja javlja se kad djetetov govor i jezik ne ispunjavaju njegove verbalne zahtjeve. Mucanje se događa kad dijete traži pravu riječ. Razvojno mucanje djeca obično prerastu i ne javlja se kasnije, isključivo u dječjoj dobi.

Drugi oblik mucanja neurogeni su poremećaji. Neurogeni poremećaji nastaju zbog signalnih problema između mozga i živaca ili mišića. U neurogenom mucanju mozak ne može pravilno uskladiti različite dijelove govornog mehanizma. Neurogeno mucanje može se javiti i kao rezultat moždanog udara ili ozljeda mozga. Ostali oblici mucanja mogu se klasificirati kao psihogeni, koji su rezultat mentalne aktivnosti mozga kao što je razmišljanje ili rješavanje problema.

Iako se prije mislilo kako je psihogeni uzrok mucanja najčešći, sada se zna da se taj uzrok javlja kod manjine osoba koje mucaju. Iako osobe koje mucaju mogu razviti emocionalne probleme, kao što je strah od upoznavanja nepoznatih ljudi ili telefonskog razgovora, ti problemi obično nastaju zbog mucanja, a ne uzrokuju mucanje. Psihogeno mucanje javlja se ponekad kod osoba koje boluju od određenih vrsta mentalnih bolesti ili kod osoba koje su doživjele izniman psihički stres ili strah.

Znanstvenici i kliničari odavno znaju da se mucanje češće javlja u određenim obiteljima te postoji velika vjerojatnost da je nasljedno. Međutim, do sada nisu pronađeni geni koji uzrokuju mucanje. Također, mucanje može biti potaknuto dok se još niste ni rodili. Liječnici vjeruju da, ako je majka proživjela određenu količinu stresa dok Vas nije rodila, već ste tada proživljavali traume zajedno s njom.

Nakon toga, dovoljno je da se u vašem životu dogodi određena situacija u kojoj ćete se preplašiti i taj događaj zove se „okidačem“ od kojeg ljudi i počnu mucati, ali to nije baš pravi uzrok početka mucanja.

Psihički uzroci mucanja

Psihičke uzroke mucanja možemo klasificirati u nekoliko vrsta :

Stresne situacije – stresne situacije najčešćim su uzrokom mucanja. Najveći strah dolazi prilikom razgovora na telefon, izlaganja pred grupom ljudi i pričanja s autoritetima. Zanimljivo je da ljudi koji moraju svakodnevno koristiti telefon manje mucaju prilikom njegovog korištenja. Razlog tomu jest činjenica da su oni već stekli naviku i to im je postala svakodnevica. Kada bi svakodnevno izlagali seminare pred grupom ljudi, strah bi nestao.

Riječ ili slovo stresa – gotovo svatko ima posebnu riječ ili slova na koja muca više nego na ostala. Neki su ljudi, čak, mijenjali imena jer višu nisu mogli izgovoriti svoje prvo ime. Nakon određenog vremena i novo ime postane teško za izgovoriti pa ni to nije baš dobra ideja. Određeni ljudi imaju poteškoća sa suglasnicima. Većinom su to suglasnici „p“, „k“, „g“, „t“, „d“, a ono što je zanimljivo jest to da se svi ti suglasnici nazivaju zapornicima u našem jeziku. Neki imaju poteškoća sa samoglasnicima „a”, „e”, „i”, „o”, „u” itd.

1. Stres od autoritativnih osoba – neki ljudi imaju strah od osoba za koje smatraju da su „iznad“ njih. Zato dolazi do problema kada Vas zaustavi policija i, ako policajac nije upućen, mislit će da ste stvarno nešto počinili. Također, tu je strah pričanja pred profesorom, pa čak i vlastitim ocem.
2. Psihički stres – često dolazi do toga da osoba ne može normalno funkcionirati prilikom buđenja kada je riječ o govorenju. Tada ima osjećaj kao da su joj svi mišići u predjelu usta zgrčeni i treba joj pola sata do sat da dođe k sebi. Također, prilikom jakog umora ne može kontrolirati svoj govor te dolazi do poteškoća.
3. Vanjski stres – vanjski stres dolazi iz okoline, tj. prilikom primanja nekih loših vijesti. Ako primi neku šokantnu vijest (bilo da je dobra ili loša), osoba jednostavno od uzbuđenja ne može kontrolirati svoje pričanje.
4. Stres brzine – najčešća pogreška svih osoba koje mucaju brzina je govora.

Pokušavaju sve reći na brzinu jer podsvjesno misle da će se manje osramotiti ako kažu ono što imaju za reći na brzinu. Znate kako to ide – što sam prije gotov, to bolje. Međutim, upravo tada aktivira se mucanje u još većem intenzitetu i brzo pričanje nije preporučljivo.

Vrste mucanja

• TIP 1 – najblaže mucanje. Osoba muca samo u određenim trenucima, primjerice pričanje u javnosti pred grupom ljudi ili pričanje na televiziji. Ta vrsta mucanja ne ometa osobu u društvenim sferama života.
• TIP 2 – blago mucanje. Osoba ne zamuckuje, već samo ima određeno razdoblje šutnje bez pokušaja izricanja riječi. Nije popraćeno tikovima kao što su zatvaranje očiju ili pokretanje udova tijela.
• TIP 3 – umjereno blago mucanje. Osoba muca „tu i tamo“. Takav oblik mucanja može se okarakterizirati kao kratko ponavljanje jednog glasa, ali na način da osoba u kraćem razdoblju kaže željenu riječ. Obično nema tikova.
• TIP 4 – umjereno mucanje. Osoba muca i napinje se. Prilikom govora stvara se grč u predjelu grla te se glasnice zatvaraju zbog nedostatka glasa. Većinom udiše zrak putem prsnog koša, a ne putem trbuha, što nije pravilno. Određeni tikovi mogu postojati, primjerice zatvaranje očiju i slabije izražene grimase na predjelu lica.
• TIP 5 – jako mucanje. Jako mucanje dolazi zbog nedostatka zraka u izrečenim rečenicama. Često osoba ima tikove poput zatvaranja očiju, nekada i tikove pokretima ekstremiteta tijela. Vrsta mucanja popraćena je čestim ponavljanjem prvog glasa/sloga u rečenici ili cijele riječi.
• TIP 6 – najjači oblik mucanja. Najjači oblik mucanja popraćen je vrlo jakim napinjanjem cijelog tijela, može se reći i da je riječ o "siljenju" da bi se izrekla riječ. Dolazi do velikih tikova pomicanjem glave, ruku ili nogu. Ponekad osobe, koje imaju takav oblik mucanja, mogu čak i lupati po stolu i izderati se kako bi dovršile rečenicu.

Kada uopće ne mucamo ili jako slabo mucamo?

Postoji nekoliko situacija u kojima izrazito smanjujemo mucanje:

• pričanje s kućnim ljubimcem;
• pjevanje;
• vikanje, jako glasno pričanje;
• šapat, jako tiho pričanje.

Osim navedenog, treba napomenuti da se mucanje smanjuje i kada pričamo s djecom. Zašto ne mucamo u takvim situacijama? Puno studija provedeno je na tu temu, ali zaključuje se kako promjena tempa kod pjevanja i vikanja znatno pomaže u potpunosti eliminirati mucanje. Iz tog razloga većina metoda koje se danas primjenjuju u terapijama ima temelje izgrađene na toj konstataciji.

Promjena tempa, pažnja na govor i način na koji pričamo daju željene rezultate i smanjuju mucanje kod većine osoba. Pitanje je samo koliko osoba vježba i razmišlja o tim tehnikama te, ovisno o tome i o proteklom vremenu, rezultati dođu sami (neuroplastičnost, tj. „reprogramiranje mozga”), ali više o tome u poglavlju o terapijama.