4. Profesori/Učitelji

Već sam u prijašnjem poglavlju spomenuo jedan od načina kako učitelj može prepoznati treba li izložiti dijete pred cijelim razredom za odgovaranje ili ne, ali probat ću kroz ovo poglavlje još detaljnije opisati vrlo bitnu ulogu učitelja i njegovog odnosa prema osobama koje mucaju.

Kroz ovo poglavlje neću previše pričati „trebali biste ovo”, „trebali biste ono” jer znam da većina učitelja zna dobro raditi svoj posao te je jako dobro upoznata s psihološkom teorijom, a ja nisam stručnjak u toj domeni. Ono u čemu mogu dati savjet jest moje iskustvo te ono kroz što sam osobno prolazio i kako sam to doživljavao kroz školovanje.

Često će osoba koja muca reći da nešto ne zna kako bi izbjegla daljnje ispitivanje

Ovo je u potpunosti točno i događa se jako često. Dijete će Vas uvjeravati da ne zna, nije naučilo, klimat će glavom da nema pojma što ste ga pitali te da nikada nije ni pogledalo gradivo koje je moralo naučiti. „Samo mi daj jedinicu da mogu sjesti“ – bit će mu prva i glavna misao u glavi i učinit će apsolutno sve kako bi taj cilj i ispunilo. Kako postupiti u takvoj situaciji? Imate sumnju u djetetove tvrdnje? Jednostavno – nemojte mu upisati jedinicu, pozovite ga u kabinet i iskreno ga pitajte je li to istina! Možda Vam se otvori, možda ne, ali isključivo na taj način pokazat ćete mu da Vam je stalo do njegovog problema i pridobit ćete ogromne simpatije i poštovanje u njegovim očima. Ako Vam se otvori, slobodno ga možete pitati gradivo u kabinetu i ocijeniti ga. Vrlo je bitno ne nagrađivati osobu koja muca ako ju niste ništa pitali ili joj dati bolju ocjenu samo zato što muca.

Osobe koje mucaju ne izražavaju se onako kako bi htjele

Ovo je dosta bitna činjenica. Posebice za učitelje/profesore. Dok pričamo, nikada nećemo upotrebljavati elokventne riječi ako nam one nisu lagane za izgovoriti. U razgovoru naš mozak radi „100 na sat” i u toj svoj pomutnji velikom brzinom probiremo dostupne riječi i, kada mislimo da nam je neka riječ preteška, posežemo za drugom, lakšom za izreći, što često rezultira spajanjem ne tako elokventnih rečenica. Dobro, nitko neće na nas gledati drugačije, pa u čemu je onda problem?

Imao sam jako dobar primjer takvog problema u srednjoj školi. Naime, budući da se nisam mogao izražavati na način koji znam i želim, učiteljica Hrvatskog jezika izgradila je svoju sliku o meni kao učeniku. U toj „slici” nisam bio posebice izražajan, a moj vokabular nije bio izrazito bogat. I ne, da se razumijemo, nikako ne osuđujem dotičnu učiteljicu jer stvarno sam se loše izražavao kroz te četiri godine srednje škole.

Onda je došla matura i trebali smo pisati školsku zadaćnicu iz Hrvatskog jezika. Napisao sam ju odlično. Sve ono što nisam mogao izreći govorom, učinio sam to riječima, na papiru. Naravno, učiteljica mi nije povjerovala da sam to ja napisao te sam ju morao uvjeriti da sam to, uistinu, ja napisao.

Zato – imajte na umu da osobe koje mucaju mogu skrivati jako velik potencijal iza onoga što čujete!

3. Roditelji i mucanjeNazad
5. Prijatelji/PoznaniciNaprijed